Glasine o smrti ljevice Latinske Amerike su preuveličane. U proteklih mjesec dana – od tanke pobjede Mauricia Macrija u Argentini i poraza vladajuće stranke Nicolasa Madura na parlamentarnim izborima u Venecueli – Zapadne publikacije bez daha najavljuju “smrt” ljevice u Latinskoj Americi.
Levičarske stranke su zaista pretrpjele zastoj u cijeloj regiji: prije Argentine i Venecuele, u Gvatemali, u oktobru, konzervativni kandidat Jimmy Morales je poražen od bivše prve dame, Sandre Torres, na predsjedničkim izborima u toj zemlji. Ova kretanja su značajna i utjecati će na latinoameričku politiku u zemlji, prema SAD-u i prema Bliskom istoku – ali je besmisleno proglasiti da se ljevičarski trend iz 1990-ih “završio.”
Latinoamerički populizam mora biti pregledan u povijesnoj perspektivi. Prvi val je došao 1940-ih i 1950-ih, pojavom karizmatičnih vođa, kao što su Lazaro Cardenas, Juan Peron i Getulio Vargasa, u Meksiku, Argentini i Brazilu, odnosno, njihovim obećanjima da će slomiti leđa vladajućoj oligarhiji i da će zbaciti dominaciju Sjedinjenih Država.
Ovi lideri su bili autoritarni, a koristili su lične pokrete (a ne političke stranke) da mobilišu masovnu podršku za svoju politiku nacionalizacije, zemljišnih reformi i supstituciju uvoza industrijalizacije.
Do sredine 1970-ih, strategija supstitucije uvoza je ostala bez para i latinoameričke vlade su počele masovno zaduživanje kod poslovnih banaka. Dužnička kriza 1980-ih je zauzvrat postavila pozornicu za politiku strukturnog prilagođavanja od ranih 1990-ih.
Novi valovi ekonomskog populizma
Tako je počeo drugi val populizma – iako su ovaj put populisti biti desničarski političari, kao što su Carlos Menem iz Argentine, Fernando Collor u Brazilu i Alberto Fujimori iz Perua, predstavili su se kao politički autsajderi, neokaljani korupcijskim sistemima – a njihova platforma je bila privatizacije i reforme tržišta.
Treći talas ekonomskog populizma je počeo 1999. godine, kada je Hugo Chavez došao na vlast u Venezueli. On je ubrzao pojavu Luiz Inacio Lula da Silve u Brazilu, Nestora Kirchnera u Argentini, Eva Moralesa u Boliviji, Michelle Bachelet u Čileu, Rafael Correa u Ekvadoru i Daniel Ortegu u Nikaragvi.
Ovaj “ljevičarski cunami” je bio odgovor na ogromne patnje uzrokovane neoliberalnim reformama iz 1990-ih. Strukturno prilagođavanje je izazvalo masovna otpuštanja, smanjenja socijalnih usluga, veću nejednakost, jer su bogati koristili planove privatizacije, a životni standard je pao za većinu stanovništva. Latinska Amerika, jedna od najvažnijih nejednakih regija u svijetu, je doživjela porast nejednakosti tokom 1990-ih godina.
Ovi lideri su imali različite retoričke stilove i odnose prema SAD-u. Chavez je pozivao protiv američkog imperijalizma, Morales je protjerao američkog ambasadora i USAID, a Correa je odbio da obnovi zakup za američku zračnu bazu u Ekvadoru.
Lula i Bachelet, s druge strane, su imali više pozitivan odnos sa SAD-om, ali svi ovi ljevičarski lideri su imali cilj da se pozabave sa nejednakostima i borbom protiv američkog intervencionizma.
Kao rezultat impresivne stope rasta od 2000-ih, i raznih programa dobrobiti (kao što je Family Allowance program pokrenut od strane Lule), nejednakost u prihodima je smanjena u 16 od 17 zemalja Latinske Amerike.
Borba protiv američke dominacije
Na međunarodnom nivou, Brazil će pokrenuti regionalno tijelo koje se zove Unija južnoameričkih nacija, koje je jednim dijelom rival Organizacije američkih država, čije je sjedište u Washingtonu.
Brazil je također vodio opoziciju u američkim naporima da se stvori verzija Patriotskog akta u ovim regijama i da se izvede interpretacija ovog sistema. Latinska Amerika je bila jedina regija na svijetu koja nije učestvovala u američkom programu “vanrednih izvedbi”, jer nisu dozvolili da budu domaćin zatvorima CIA-e ili dopuste da se njihov zračni prostor koristi za tajne letove.
Ekonomsko usporavanje
Ali nakon toga, ekonomski rast je počeo da usporava. Dok je kineska ekonomija – veliki potrošač robe iz Latinske Amerike – također usporavala, te dok su cijene nafte padale, rast, posebno u najvećoj privredi regiona, u Brazilu, je počeo da se kvari.
Ekonomska loša upravljanja i korupcije su krivi za ekonomske krize. Chavezova i Madurova politika su ugušile inicijative privatnog sektora. U Argentini, veća regulacija privatnog sektora i pretjerana potrošnja su ostavili ovu zemlju sa najvećim fiskalnim deficitom u posljednjim decenijama. U 2015. godini, prosječan rast BDP-a u Latinskoj Americi je bio manji od 1 posto.
Unutar ovog konteksta se mora posmatrati desničarski skok u Venecueli, Argentini i Gvatemali. Kao što se događa i u demokratskim državama, birači Latinske Amerike kažnjavaju ljevičarske stranke zbog loših ekonomskih rezultata. To što ljevičarske i desničarske stranke više nisu imune na izbornu kaznu predstavlja znak stabilnosti demokratije Latinske Amerike.
Ali da kažemo da je ljevičarski trend poražen, bi bilo potpuno netačno: lijevi centar vlade u Urugvaju, Nikaragvi, Boliviji i Ekvadoru i dalje uživaju široku podršku, dok se vlada desnog centra u Meksiku i Hondurasu bori, prema anketama.
Ekonomske politike i odnosi u regionu prema SAD-u – i samim tim, prema Bliskom istoku – će i dalje biti izvor polarizacije u Latinskoj Americi. Levičarske vlade dugo pokušavaju da se suprotstave američkoj diplomatiji na Bliskom istoku, dok su konzervativne stranke podržale američku vanjsku politiku.
Sve u svemu, protesti protiv korupcije i ove izborne smjene ukazuju na to da se u regionu konsoliduje demokratsko upravljanje i da se ne plaši političke rasprave.
Kao što je nedavno izjavio paragvajski ministar vanjskih poslova, Eladio Loizaga, “Latinska Amerika prolazi kroz demokratski proces, živi sa razlikama i ne traže jednoličnost.”
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku APA Agencije.
Komentari na članak