Rat u Bosni i Hercegovini u ranim 1990-tim je bio najgori sukob u Europi još od 1945. Više od 100.000 ljudi je poginulo, dva miliona je raseljeno, uz masovna silovanja bošnjačkih žena, logore, genocid nad bosanskim Muslimanima i ne tako fer primirje.
Neodlučnost Ujedinjenih naroda i NATO-a oko prirode rata i nedostatka zajedničke vizije između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država je produžilo krvoproliće.
Krajem 1995. godine, međutim, više kretanja na terenu i pritisak iz Kongresa SAD-u je konačno izazvalo poduzimanje odlučnih poteza i vojne intervencije.
Opći okvirni sporazum za mir, poznat kao Dejtonski sporazum, postignut je 21. novembra, 1995. i formalno potpisan u Parizu prije 20 godina, 14. decembra.
Potpisnici su bili Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske, Slobodan Milošević, predsjednik Srbije – kojem se kasnije sudilo u Haagu kao ratnom zločincu – i Alija Izetbegović, predsjednik Bosne i Hercegovine.
Zašto je Europa dopustila Srbima ovakav zločin?
Tokom rata, Bošnjaci su stalno tražili ukidanje embarga na oružje koji ih je ostavio u posebno nepovoljnom položaju u odnosu na teško opskrbljenu srpsku i hrvatsku vojsku.
Prema Bil Klintonu, bivšem predsjedniku SAD-a, Europski saveznici su neprekidno blokirali prijedloge za prilagodbu ili uklanjanje tog nefer embarga.
Osim toga, kao što je otkriveno u knjizi Taylor Branch, “The Clinton Tapes”, Evropsko insistiranje nije bilo zasnovano iz humanitarnih razloga, kao što se službeno tvrdi, već na više ciničnom motivu: “Nezavisna Bosna bi bila” neprirodna “kao jedina muslimanska nacija u Europi. “
Kao što je dalje navedeno u knjizi: “Francois Mitterrand, predsjednik Francuske, je bio posebno strog rekavši da Bosna ne pripada obnovljenoj kršćanskoj Europi.”
Danas, islamofobični soj u Europi je postao još više eksplicitan sa rasističkom, diskriminatornom retorikom koja se koristi protiv muslimana. Iako je u sklopu reakcija na muslimanske ekstremiste, to je i manifestacija vlastitih predrasuda unutar Evrope.
Od Srebrenice do Dejtona
U julu 1995. godine, snage bosanskih Srba su počinile genocid u Srebrenici, najveći pojedinačni masakr u Europi još od Drugog svjetskog rata.
Također, dokument koji je američka Nacionalna bezbjednosna arhiva objavila u novembru 2015-te detaljno opisuje neuspjeh UN-a i međunarodne zajednice.
U svojoj nedavno objavljenoj knjizi, Sebrenica Affair, Florence Hartmann piše, na temelju američkih dokumenata sa kojih je skinuta oznaka tajnosti, da su zapadne sile znale za plan bosanskih Srba da izvše napad na Srebrenicu sedmicama prije nego što se dogodio.
Više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka je ubijeno ubrzo nakon napada, i to jedan po jedan; dok je više od 40.000 žena i djece izbjeglica protjerano iz enklave koja je bila “zaštićena zona” UN-a, navodno zaštićena od strane holandskih mirovnih snaga.
Nakon fijaska u Srebrenici, stvari su se brzo odvijale. 30. avgusta 1995. godine, NATO je pokrenuo kampanju bombardovanja protiv Srba kako bi povećali pritisak na njih nakon što su im Hrvati zadali poraz u zapadnoj Bosni.
Činilo se da postoji momentum za okončanje rata, tako da je SAD želio da to iskoristi, održi konferenciju i zaključi mirovni sporazum. Nakon teških pregovora, sporazum o prekidu vatre je postignut 11. oktobra, a zatim, mirovni pregovor u Daytonu, Ohio, u novembru 1995. godine.
U svojim memoarima, Richard Holbrooke, šef američke delegacije u Daytonu, prisjetio se pregovora kao “istovremeno cerebralnih i fizičkih, apstraktnih i ličnih, nešto kao kombinacija šaha i planinarenja”.
Holbrook je na drugom mjestu također rekao: “Svaka od stranaka osporava izglede za uspjeh na svoj način: Bošnjaci su neorganizirani, Milošević nepošten, a Tuđman isključen.”
Ishod Dejtona
Kao rezultat Dejtona, Bosna i Hercegovina je bila podijeljena između dva entiteta, tako da 51 posto teritorije pripada Federaciji Bosni i Hercegovini (stvorena između Bošnjaka i Hrvata), a 49 posto Republici Srpskoj (sastavljena od Srba).
Konačna organizacija današnje Bosne i Hercegovine uključuje 10 kantona sa njihovim vladama, jedan distrikt, te više od 143 općine. Kolosalna javna uprava u oba entiteta koja drži snažnu autonomnu moć je vrlo nepotistička.
Danas, 20 godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, nade za prosperitetan, heterogen suživot u sigurnoj Bosni i Hercegovini, koja je oslobođena nacionalističkih i emocionalnih tenzija, zadržavaju se u limbu izgubljenih snova. Mijenjanje problematičnog ustava je nemoguće u trenutnom okruženju.
Više nego išta drugo, kao živi podsjetnik na nepravedan mir rata stoji Republika Srpska, politički entitet uspostavljen na genocidu i etničkom čišćenju.
Kreatori mirovnog sporazuma su zamaglili granicu između agresora i žrtve. Orkestratori genocidne politike nisu kažnjeni, nego nagrađeni.
Osim toga, poricanje je gotovo obrisalo ratne zločine, kao i lažni mitovi o ratnim zločincima koji se predstavljaju kao heroji. I tako, dok secesionistički narativi i dalje traju, Bosna i Hercegovina je postala etnički polarizovana od Dejtona.
Ali, može se upitati, da li bi mir bez Dejtona bio moguć?
Vjerojatno ne bez daljnjeg ubijanja, tako da bi se zaustavljanje ubijanja trebalo pripisati Dejtonskom sporazumu.
Ipak, on ostaje strašna osnova za uspješnu izgradnju države. Akademik Valerie Perry sa pravom opisuje Dejton kao “tip bosanskog uklještenja: Institucionalna zamka nametnuta ili barem omogućena izvana koja čini da Bošnjaci biraju etnonacionalizam protiv njihovog najboljeg interesa.”
Bosna je i dalje jedna država danas, ali se može predvidjeti samo loš scenario za sutra. Međutim, da budemo optimisti, Bosanci su uvijek bili otporni i briljirali su sa improvizacijama, tako da ako dođe do nevolje, oni koji su se borili tako teško za Bosnu i Hercegovinu će je već nekako prebroditi.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku APA Agencije.
Komentari na članak