U posljednjih nekoliko dana nije bilo nestašice analiza i mišljenja o iranskom nuklearnom sporazumu.
Većina se oslonila na mnoštvo argumenata koji uključuju moralne, pragmatične, tehničke, strateške, pa čak i “antropološke” – pročitajte orijentalističke – argumente.
Ali razlikovale su se u tome kako je tim argumentima bila data mjera, prioritet ili značaj kako bi se potvrdio ili diskreditirao sporazum.
Ova zapažanja dolaze sa dva upozorenja. Prvo, ona ne predstavljaju sustavnu studiju bilo koje vrste, niti se fokusira na nekog određenog analitičara.
Drugo, uzimam zdravo za gotovo da se u mnogim slučajevima, argumenti temelje na unaprijed postavljenim ideološkim i političkim temeljima.
Moralni imperativ
Korištenje moralnih argumenata prožima ideološke kritičare predsjednika SAD-a i iranskih vođa.
Prva grupa optužuje američkog predsjednika Baracka Obamu da je izdao SAD i Izrael postizanjem takve vrste sporazuma koji će osnažiti iranski režim koji se dokazao da je zao, autoritaran, lukav, zlonamjeran i što je najvažnije, režim koji se nije pokajao; onaj koji ostaje strahovito neprijateljski raspoložen prema SAD-u i Izraelu – zemlje koje nastoji (navodno) uništiti.
Druga grupa ismijava “licemjernu” Islamsku republiku zbog popuštanja “Velikoj Sotoni” dok njihovi revolucionarni prvaci uzvikuju “Smrt Americi”.
Moralni argumenti su najviše senzacionalistički i najlakše ih je diskreditirati, posebno kada oni koji ih koriste nisu ništa manje licemjerni.
Niko se ne brine spomenuti, primjerice, da je Izrael jedina nuklearna sila u regiji, i, kako se izvješćuje, ima od 100 do 200 nuklearnih bojevih glava koje su sposobne uništiti Iran.
Države su uglavnom motivirane interesima, a ne moralnim imperativima. I dok je privlačenje moralne svijesti naroda dostojan cilj, imam dojam da većina onih koji govore o moralu i nuklearnim bombama općenito žele zadržati nuklearne bombe za sebe, i samo u slučaju potrebe, žele slobodu ubiti srednje istočnjake bez inhibicije nuklearnog odvraćanja.
Orijentalistička perspektiva
Jednako manjkava je i orijentalistička perspektiva, posebno kad je prodaju think-tank stručnjaci za Bliski istok ili stručnjaci bliskoistočnog porijekla koji dodaju i mrvicu autentičnosti ovom manjkavom, da ne kažem rasističkom pristupu.
Takva analiza pripisuje razlike u strategijama pregovora kontrastnim kulturama za pregovaračkim stolom – zapadnoj i perzijskoj kulturi. Oni smatraju da se iza sporazuma nalazi vremenski, pragmatični i utilitaristički američki stav, na jednoj strani, a na drugoj strani, drevna, mistična i lutajuća perzijska razmišljanja.
Neki idu toliko daleko te objašnjavaju sporazum kao vrhunac dugotrajnih pregovora između suvremenih i drevnih sila: Gdje je Washingtonova strategija ograničena na ciklus od četiri godine, dok je Strategija Teherana vjerojatno povijesna.
Možda se taj argument u neku ruku i može prihvatiti, ali postoji malo sumnje da iranski predsjednik Hasan Rouhani nije ništa manje svjestan zaostavštine, ali je i daleko više zabrinut parlamentarnim izborima sljedeće godine, više nego Obama-Kerry, koji se ni ne kandidiraju na sljedećim američkim izborima.
Izabrani Iranski dužnosnici su sasvim svjesni da je uspjeh ili neuspjeh pregovora važan za njihovu političku vjerodostojnost i budućnost zemlje.
Realistično / pragmatično gledište
Polazna točka ove pozicije jeste da su i Washington i Teheran u slijepoj ulici i da obje zemlje, iako zbog različitih razloga, trebaju izaći iz ove slijepe ulice prema boljoj situaciji.
Doista, izabrani predsjednici Obama i Rouhani se posmatraju kao demonstracija Amerikanaca i Iranaca koji žele slijediti manje konfrontirajući put nego onaj njihovih prethodnika George W. Busha i Mahmuda Ahmadinedžada.
Isto vrijedi i za elite koje su shvatile da ih sankcije mogu mnogo povrijediti i nedovoljno ograničiti iranski nuklearni program.
U tom kontekstu, ono što je doista važno jeste li će sporazum uspiti ograničiti iranski nuklearni razvoj i da li će dopustiti Iranu da pobjegne iz izolacije. Drugim riječima, kako da služi neposrednim interesima obje zemlje.
Tehnička procjena
Mnogi think-tankeri i stručnjaci su analizirali sporazum prvenstveno kao nuklearni sporazum i ništa više. Njihova analiza je usmjerena na motive i ciljeve, donje granice i redlines i što je najvažnije, na ravnotežu između kompromisa i nagrade za pregovaračkim stolom.
Oni suprotstavljaju centrifuge, inspekcije i provjerljive mjere sa ukidanjem sankcija, sponzoriranjem novih rezolucija UN-a i odmrzavanjem bankovnih računa. Sve se pretvorilo u svojevrstan bilans sa plusevima i minusima za svaku stranku.
No, po svojoj prirodi, ovakvo računanje daje opipljive elemente i zanemaruje nematerijalne i dugoročne posljedice.
Predsjednik Obama je pozvao da se sporazum vrednuje samo kao nuklearni sporazum. Ali, iskreno, bilo kakva procjena lišena strateških implikacija je posve nepotpuna.
Strateško mišljenje
Strateški argumenti pretpostavljaju da je sporazum vrhunac jedne faze i početak druge; i da se može vrednovati samo onako kako oblikuje strateški regionalni krajolik. Također se pretpostavlja kako će takav veliki sporazum utjecati na regionalnu ravnotežu moći.
To uključuje, između ostalog, kako Iran i SAD mogu ili ne mogu (čitaj zloupotrijebiti) iskoristiti sporazum u smislu projiciranja svoje moći na Bliskom istoku.
SAD i Iran su možda razgovarali u Beču, ali su im oči bile na Bagdadu, Damasku, Rijadu i općenito na strateškom krajoliku Bliskog istoka.
Sporazum je vjesnik za povećanje njihovog regionalnog utjecaja. Pitanje je: Hoće li ih on učiniti više ili manje odgovornim? Ili će smisliti novu stratešku podjelu rada?
Ne mogu reći da sam optimista, ali se se igurno nastavljam nadati.
Ukratko
Kao i sa bilo kojim pitanjem koje je iscrpno i o kojem se više puta raspravljalo, analize mogu biti perceptivne i originalne. Ali, dok su perceptivne analize obično neoriginalne, one izvorne, su rijetko kad perceptivne.
One su ipak važne zbog načina na koji oblikuju javno mnijenje, sa lošim argumentima koji privlače pobornike kojih ih predstavljaju kao dobre argumente.
To će se pokazati najvažnijim u mjesecima i godinama koje dolaze, jer sporazum nije vrsta predaje kao što je bio slučaj sa SAD-om i Japanom krajem Drugog svjetskog rata, ili simetričnosti kao što je bio slučaj sa SAD-om i Sovjetima tijekom Hladnog rata.
To je vrhunac nesimetričnih pregovora pod vodstvom SAD-a i svjetskih sila (P5+1) i Irana, koji odbija kapitulirati.
U tom slučaju, sporazum je više nego dokument; to je proces u kojem analiza i rasprava igraju važnu ulogu.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Agencije APA.
Izvor: AlJazeera / APA.ba
Autor: Marwan Bishara
Komentari na članak