Boko Haram u Nigeriji: Najsmrtonosnija teroristička grupa na svijetu

Nigerijski Boko Haram je sada službeno najsmrtonosnija teroristička grupa na svijetu. To što su postigli ovu poziciju je direktna posljedica rata u Libiji – koji možda i nije bio sasvim neželjen.

Prema izvještaju Indeksa globalnog terorizma, Boko Haram su odgovorni za 6.644 smrtnih slučajeva u 2014. godini, u odnosu na 6,073 koji se pripisuju ISIS-u, što predstavlja učetvorostručavanje njihovog ukupnog ubijanja u 2013. godini. U protekloj sedmici, u bombaškim napadima koje je sprovela ova grupa poginulo je osam osoba u Maiduguri; pet porodica u Fotokolu, Kamerunu; petnaest ljudi u prepunom tržištu u Kanou; te trideset i dvije osobe ispred džamije u Yoli.

U 2009. godini, godini kada su uzeli oružje, Boko Haram nije imao ništa od sposobnosti za izvođenje takvih operacija, a njihova oprema je bila primitivna; ali do 2011. godine, stvari su počele da se mijenjaju. Kao što je Peter Weber naveo u The Week, njihovo oružje se “prebacuje sa relativno jeftinih AK-47 u ranim danima njihovog nasilja na borbena pustinjska vozila i anti-avionske/anti-tenkovske topove.” Ovaj dramatičan zaokret u materijalnom pristupu ove grupe je bio direktan rezultat rata NATO-a o Libiji. U izvještaju UN-a, koji je objavljen početkom 2012. godine, upozorava se da su “velike količine oružja i municije iz libijskih zaliha prokrijumčarene u Sahel regiju,” uključujući “bombe, mitraljeze sa anti-avionskim vizirima, automatske puške, municiju, granate, eksploziv (Semtex) i lahku anti-artiljeriju koja je montirana na vozila,” a vjerojatno i više napredna oružja, kao što su rakete zemlja-zrak i MANPADS (sistemi zračne obrane).

NATO je praktično predao čitavu oružarnicu napredne industrijske države većini sektaške milicije u regiji: grupama kao što su LIFG, Al Kaidi u islamskom Magrebu i Boko Haramu.

Najranija žrtva rata NATO-a, a izvan Libije, je bio Mali. TAUREG borci koji su bili u Gadafijevim snagama sigurnosti su pobjegli iz Libije, ubrzo nakon što je Gadafijeva vlast srušena, te izazvali pobunu u Sjevernom dijelu Malija. Oni su zauzvrat bili zbačeni, međutim, regionalne podružnice Al Kaide su potom pretvorile Sjeverni Mali u drugu bazu iz koje se obučavaju i lansiraju napadi. Boko Haram je bio ključni korisnik. Brendan O ‘Neill je napisao odličan članak o vrijednostima ove trgovine: “Boko Haram su stvorili izuzetan vakuum u jednom mirnom sjevernom Maliju, nakon što je Zapad srušio Gadafija.

To se desilo na dva načina: prvo, usavršili su svoje vještine gerilskih borbi zajedno sa drugim islamistima u Maliju, kao što je AQIM; te drugo, akumulirali su procijenjenih 15.000 komada libijske vojne opreme i naoružanja. U aprilu 2012. godine, Agence France-Presse je izvijestila da su “desetine Boko Haram boraca pomagali AQIM-u i drugim u sjevernom Maliju. To je imalo razorno negativan efekat u Nigeriji. Kao što je Washington Post izvjestio početkom 2013. godine: „islamistička pobuna u sjevernoj Nigeriji je ušla u više nasilne faze nakon što su se militanti vratili u borbu sa sofisticiranim oružjem i taktikom koju su naučili na ratištima u obližnjem Maliju.“ Nigerijski analitičar je rekao: “Nova odvažnost kod Boko Harama je porasla [krajem 2012], neposredno nakon kretanja militanata u regiji Malija.”

Posljedice NATO-ovog rata u Libiji su trebale biti potpuno predvidljive. Već u junu 2011. godine, predsjednik Afričke unije, Jean Ping, je upozorio NATO da se “brine da je oružje koje se dostavlja na jednu ili drugu stranu… već u pustinji i da će doći do terorista i uvećati teror.” I Mali i Alžir su se snažno protivili uništavanju u Libiji upravo zbog posljedice masivne destabilizacije u regiji. Oni su tvrdili, piše O'Neill, “da tako nasilan preokret u regiji kao što je sjever Afrike, može imati potencijalno katastrofalne posljedice. Posljedice bombardovanja predstavljaju “pravi izvor zabrinutosti,” rekli su vladari Malija u oktobru 2011. godine. U stvari, kao što piše BBC, oni su raspravljali još od “početka sukoba u Libiji da će pad Gadafija imati destabilizirajući učinak u regiji.” U svojoj kolumni, nakon kolapsa Sjevernog Malija, bivši načelnik štaba UK kopnenih snaga, general-major Jonathan Shaw, je napisao da je pukovnik Gadafi bio “poveznica neformalnog Sahel plana sigurnosti,” čime je njegovo uklanjanje dovelo do predvidivog kolapsa sigurnosti u cijeloj regiji. Uspon Boko Harama je bio samo jedan rezultat – i to ne bez strateške koristi za Zapad.

Nigerija je nekada posmatrana od strane SAD-a kao jednog od svojih najpouzdanijih saveznika na afričkom kontinentu. Ipak, nakon obrasca koji se ponavljao kroz cijeli globalni Jug u posljednjih nekoliko godina, ova zemlja se kreće sve bliže Kini.

Nigerijski diplomata u razgovoru sa specijalistom za kinesko-afričke odnose, Deborah Brautigam, joj je rekao da “Kinezi pokušavaju da se uključe u svaki sektor naše privrede. Ako pogledate na Zapad, to je nafta i ništa drugo.”

Saradnja Kine se nije samo ograničila na ekonomiju. U 2004. godini, Kina je podržala kandidaturu Nigerije za mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, a 2006. godine, Nigerija je potpisala Memorandum o razumijevanju o uspostavljanju strateškog partnerstva sa Kinom. To partnerstvo je imalo solidnu javnu podršku – prema BBC-ovoj anketi u 2011. godini, 85 posto Nigerijaca je imalo pozitivan stav prema Kini; Možda onda i ne čudi da je i pro-američki sigurnosni think-tank poput Jamestown Foundation priznao da se “kineske veze sa Nigerijom kvalitativno razlikuju od Zapada, a kao rezultat toga, mogu potencijalno proizvesti korist za obične ljude Nigerije.” Simbolizujući važnost odnosa, trenutni kineski premijer, Li Keqiang, je odabrao Nigeriju za svoje prvo strano odredište, u 2013. godini.

Ova rastuća Jug-Jug saradnja se ne posmatra pozitivno od strane SAD-a, koja svjedoči ono što je već jednom posmatrala: da se pouzdana klijent država nalazi na rubu njihove orbite. Inicijativna grupa za privatnost afričke nafte – konzorcijum američkih kongresmena, vojnih službenika i energetskih lobista – je već zaključila u izvještaju iz 2002. godine da Kina predstavlja američkog rivala za utjecaj u zapadnoj Africi, te bi je trebalo odvratiti vojnim sredstvima. Kina se sve više od strane američkih političara posmatra kao strateška prijetnja koja mora biti vojno zadržana. U izvještaju američkog načelnika štaba, Martin Dempseja, tek u julu ove godine, Kina je istaknuta kao jedan od glavnih “sigurnosnih prijetnji” američkoj dominaciji.

Da li onda zbog ovakvog razvoja možemo zaključiti da SAD možda zapravo želi da onesposobi svog strateškog rivala, Kinu, destabilizacijom njenih saveznika, kao što je Nigerija? Uostalom, bez obzira sa nastavak američkih veza sa Nigerijom, Kina će najviše izgubiti zbog pobune Boko Harama, kao što je Jamestown Foundation jasno istakla: “Za razliku od većine drugih stranih aktera u zemlji, Kinezi ulažu u osnovna sredstva, kao što su rafinerije i tvornice, sa namjerom razvijanja dugoročnih ekonomskih odnosa. Shodno tome, stabilnost i dobro upravljanje u Nigeriji predstavlja prednost za Peking, jer je to jedini način da se garantuje da kineski interesi budu zaštićeni.”