Nikada ni jedan lider nije tako katastrofalno loše procijenio karakter neprijatelja kao što je Hitler podcijenio Sovjetski Savez i njegove ljude prije pokretanja invazije na tu zemlju 22. juna 1941.
Hitler i drugi vrhunski nacisti su bili uvjereni da će se Sovjetski Savez raspasti pod teretom najveće vojne operacija ikad, kodnog imena Operacija Barbarossa. Njemačka i Axis snage koje su se sastojale od 4 miliona ljudi, 3.600 tenkova, preko 4.000 aviona i 46.000 artiljerijskih oruđa, su napale Sovjetski Savez dužinom granice od 2.900 kilometara od Baltika na sjeveru do Crnog mora na jugu.
Hitlerov grandiozni ideološki projekat se sastojao od kolonizacije istočne Evrope, davanje Njemačkoj i narodima njemačkog govornog područja “Lebensraum” (životni prostor), uništavajući u procesu “degenerike” i “inferiorne” slovenske narode, untermenschen, drobljenjem prijetnje “Jevrejskog boljševizma,” sve sa ciljem ostvarenja njegove vizije rasno čiste arijevske Europe. Od samog početka, to je bio rat do istrebljenja, u kojem bi milioni ljudi izgubili svoje živote.
“Trebamo samo razbiti vrata i cijela trula struktura će se sama srušiti.” Adolf Hitler
Mnogi zapadni historičari su pokušali, prilikom tumačenja ovog aspekta Drugog svjetskog rata, da to predstave kao borbu između dva podjednako monstruozna totalitarna sistema. To je, naravno, potpuno neistinito – to je revizionistički i ideološki pokušaj da se potkopa uloga sovjetskog i ruskog naroda u slamanju fašizma, pokušaj koji nije samo u interesu određene zemlje i kulture, nego i u interesu čovječanstva kao cjeline.
Pakt Molotov-Ribbentrop
Sovjeti su bili upozoreni da Hitler planira invaziju. Ni pod kojim iluzijama o motivima fašističkog diktatora, Molotov-Ribbentrop pakt o nenapadanju, koji je potpisan dvije godine ranije između ove dvije zemlje, nije predstavljao pakt koji je zacementirao prijateljske odnose između dvije rivalske sile, nego je predstavljao samo privremeno odlaganje budućih neprijateljstava.
Sovjetska strategija u potpisivanju pakta je bila da kupi dovoljno vremena koje je bilo potrebno da se pripreme za neizbježan nadolazeći rat. Sovjetsko naoružanje i vojna oprema je u mnogim kategorijama više nego odgovarala opremi i naoružanju njihovih njemačkih kolega u vrijeme invazije, a posebno kada je u pitanju artiljerija i tenkovi, pošto je sovjetska industrijska proizvodnja bila druga u svijetu odnah nakon Sjedinjenih Država i podjednaka sa Njemačkom. Ono što je nedostajalo jeste napredna avijacija, komunikacijski sistemi, dovoljno obuke (posebno pilota), kao i integracija sa oklopnom pješadijom i avionima koji bi odgovarali njemačkim taktičkim formacijama.
U vrijeme invazije, Sovjeti su se brzo modernizirali kako bi sustigli protivnika, posebno nakon pada Francuske, gdje je njemačka taktika Blitzkrieg snažno razbila Francuske statične linije odbrane. Ali ove reforme su i dalje trebale da budu završene do juna 1941. godine.
Još jedan razlog za potpisivanje pakta o nenapadanju je bio da se spriječi mogućnost izoliranosti od strane imperijalističkih sila zapadne Evrope. Politika nemiješanja koju su slijedili i Francuska i Britanija za vrijeme španskog građanskog rata je Moskvi dala do znanja da je savez previše mekan prema fašizmu i eksplicitno anti-komunističkim ciljevima koji su ležali u srcu fašizma. Daljnja potvrda položaja Zapada prema fašizmu, iz perspektive Sovjeta, je došla zbog potpisivanja Sporazuma u Minhenu između Njemačke, Italije, Francuske i Britanije u septembru 1938. godine, o ratifikaciji Hitlerove aneksije njemačke govorne regije Čehoslovačke, Sudeta, bez prethodnog dogovora sa češkom vladom.
Osim toga, Sovjetski Savez je imao sporazum o uzajamnoj vojnoj pomoći sa Čehoslovačkom u vrijeme aneksije, kao što je imala i Francuska i vodeća sovjetska vlada je izvukla logičan zaključak da je Zapad sada aktivno u dosluhu sa Hitlerom, prilikom ostvarenja njegovih ekspanzionističkih ciljeva u Evropi, i da je ustvari krajnji cilj stranaka koje su uključene u taj sporazum u Minhenu, budući napad na Sovjetski Savez. Ova zabrinutost je primorala Sovjete da učine nešto kako bi uklonili sponu između fašističkih i imperijalističkih sila Evrope.
Barbarossa je pokrenuta
Veličina Barbarosse je odgovarala njenoj drskosti. Njemačka i Axis snage su bile podijeljene na tri sastavna dijela – Sjeverna vojska, koji bi osigurala Baltik, Centralna vojska, koja bi krenula prema Moskvi i Južna vojska, čiji je cilj bio osiguravanje regija koje su bogate naftom kao što su regije Ukrajine i Kavkaza. Primarni fokus početnog njemačkog napredovanja je bio uništenje sovjetskih snaga koje su postavljene protiv njih, koji bi se postigao nizom gigantskih opkoljavanja prilikom nekih od najistaknutijih podviga vojnog planiranja i manevra koji su ikada poduzeti.
Rani njemački uspjesi su bili zapanjujući. Do 17. dana Centralna vojska, koju je predvodio general von Bock, glavni trust njemačke invazije, je imao 300.000 zatvorenika, uništio više od 2.000 sovjetskih tenkova, 1400 komada artiljerije i desetkovao sovjetske avione, uglavnom dok su još uvijek bili na zemlji. Ovo je postignuto prilikom napredovanja prema Minsku i Smolensku, te prilikom pripremanja uništenja Rusa sa gigantskim opkoljavanjima. Najvažniji cilj Centralne vojske je bila Moskva, ali Hitlerova sudbonosna odluka da dodijeli panzere od vojske von Bocka Sjevernoj i Južnoj vojsci, je izazvala ozbiljno kašnjenje napredovanja prema Moskvi i dozvolilo je da zima krene svojim tokom i odlučujuće uspori njemačko napredovanje, te naknadno dovede do poraza na vratima Moskve, masivnom sovjetskom kontra-ofanzivom, koja je počela od 5. decembra 1941.
Do tada se Crvena armija pregrupisala i okoristila se rukovodstvom i iskustvom ljudi kao što su Zhukov, Konev, Rokossovsky i Vasilevsky. Staljin, za razliku od Hitlera, je mudro dozvolio da njegovi generali procesuiraju rat bez nepotrebnog uplitanja, pod pokroviteljstvom Državnog odbora za odbranu (GKO). To je bio dokazani značajan faktor u eventualnoj sovjetskoj pobjedi.
Zvjerstva nacista
U dijelovima Ukrajine, Latvije i Estonije, nacisti su imali podršku od lokalnih saradnika, sa mnogim redovima posebno organizovanih Waffen SS jedinica, kao što su latvijske, estonske i tatarske legije i Kaminski brigade. Ovim jedinicama su uglavnom bile dodijeljene anti-partizanske operacije i bile su uključene u neke od najbrutalnijih zločina koji su počinjeni unutar nacističkih okupiranih teritorija. Najgori od njih je bio masakr 30.000 Židova u Babi Yar, klancu na periferiji Kijeva, od strane nacističke jedinice SS Einsatzgruppen i njihovih ukrajinskih saradnika u septembru 1941. godine.
Ogromna većina ljudi u Sovjetskom Savezu, međutim, je bila mobilizirana da se odupru nacističkim napadima sa zaista izuzetnim rezultatima. Cijele tvornice naoružanja su bile demontirane kada bi se trebale suočiti sa njemačkim napredovanjem i prevežene na sigurne lokacije, gdje su ponovo sastavljane i proizvodnja bi bila nastavljena – u mnogim slučajevima čak i prije nego što bi krovovi bili ponovo postavljeni. Što se tiče partizana, oni su predstavljali bitan dio sovjetskih ratnih napora. Oni su bili sastavljeni od muškaraca i žena, uglavnom običnih građana i izazivali su haos iza neprijateljskih linija. Zaista, toliko su bili značajni ovi napadi da su nacisti bili prisiljeni da skrenu znatne količine sredstava i muškaraca kako bi izašli na kraj sa njima.
Ogromni gubici i posljedice pobjede
Odluka Staljina da ne napušta Moskvu, dok su jedinice Wehrmachta bile na periferiji grada, je bila izvrsna, podižući moral ljudi i vojnika koji su se pripremali da brane glavni grad. U činu spektakularnog prkosa, sovjetski lider je organizirao javno predstavljanje svježeg odreda Crvene armije koji je došao da se pridruži odbrani Moskve, dan prije početka sovjetske kontra-ofanzive. Od Crvenog trga su marširali ravno na front, i u bitku.
Ogromni gubici Sovjetskog Saveza u borbi protiv nacističke Njemačke su bili dokaz koliki je ulog bio na kocki. Hitler nije bio u pravu u svom uvjerenju da će se Sovjetski Savez raspasti na isti način na koji su se Francuzi raspali pred njegovom silom. Umjesto toga, ljudi su se mobilizirali u mjeri koja je bez premca u historiji, dok je Crvena armija uspjela u razbijanju moćne nacističke ratne mašinerije. Prema riječima načelnika štaba njemačke vojske, generala Franza Haldera, 1941. godine: “Ruski Kolos… je potcijenjen … kad god bi uništili desetak Rusa, oni bi bili zamijenjeni drugim.”
Događaji koji su se izrodili iz operacije Barbarossa su oblikovali svijet decenijama koje dolaze. Da je Hitler uspio osvojiti Sovjetski Savez, fašizam bi se raširio kao crni oblak iznad cijele Evrope sa neispričanim posljedicama. Britanija bi bila beznadežno izolirana i ostavljena da se bori da izdrži, čak i sa ulaskom SAD-a u rat kasnije te godine, nakon japanskog napada na Pearl Harbor. Ogromni prirodni resursi koji bi bili na raspolaganju Njemačkoj, bi dali vojnim sposobnostima masivan poticaj, a strateški bi bili u mogućnosti da se povežu sa Japanom, te time bi preokrenuli rat na Pacifiku. Axis saveznici poput Italije, Rumunije i Mađarske bi, u međuvremenu, postali jači i ohrabreni zbog svoje privrženosti fašističkom uzroku.
Ovo je razlog zašto treba da se kaže istina, da bez ogromne žrtve koju je učinio narod Sovjetskog Saveza, fašizam u Europi ne bi bio pobijeđen.
Komentari na članak