Kako je Europa okrenula leđa čovječnosti

Za kontinent koji se kolektivno pridržava nekih vrijednosti, kao što su načela tolerancije, slobode i ljudskih prava, kako se Europa ponaša posmatrajući njen trenutni pristup u radu sa masovnim migracijama?

Suočavamo se sa najveći kretanjem izbjeglica još od Drugog svjetskog rata.

Broj ljudi koji su prisiljeni da napuste svoje domove je porastao na rekordnih 60 miliona od prošle godine – a većina tih ljudi bježi od strašnog rata u Siriji ili iz drugih mjesta, kao što su Afganistan, Eritreja, Somalija i Irak.

Ali evropski odgovor je do sada bio da odgovaraju ljude koji rizikuje sve da bi pobjegli na sigurnost, te jačaju granice: izgradnjom većih zidova, postavljanjem više ograde, slanjem više militarizovanih patrola, te povećavanjem mogućnosti za bombardovanje “brodova smrti” koji vrše ta opasno putovanja širom Mediterana u Evropu.

Ne postoji rasprava oko milijardi eura koje su utrošene na zgrade i čuvanje granica protiv migranata i izbjeglica – a nema sumnje da je taj novac mogao biti bolje potrošen.

Umjesto toga, čini se da je Europa prestravljena idejom da se radi o tome da će biti “preplavljena” od strane “ilegalnih” migranata, koji će nas zaraziti sa svojom prljavštinom, ekstremnim terorom, te manje razvijenim kulturama.

Ponekad su političari ti koji koriste osuđujuće, demonizirane riječi – kao što je britanski premijer David Cameron opisao ljude koji pokušavaju doći do Velikoj Britanije iz migrantskog logora u Calaisu kao “roj”.

U stvarnosti, većina izbjeglica ne pokušava doći do Europe: Bilo je 626.000 zahtjeva za azil u preko 28 zemalja članica EU-a – i kolektivnog broja stanovnika od 500 miliona – prošle godine. 

Velika Britanija se založila da će primiti 500 sirijskih izbjeglica, od četiri miliona koji bježe od rata u toj zemlji.

Libanon, u međuvremenu, je preuzeo preko milion ljudi iz Sirije, dok je Turska, sa oko dva miliona sirijskih izbjeglica, domaćin najvećeg broja.

Očigledno, Europa je toliko uznemirena prilivom tamnoputih stranaca, pa tako očarana netolerantnom pozicijom prema migracijama, liberalna politika o tom pitanju bi zapravo izgubila glasove.

Ali da li je ovo stvarno gdje želimo ići – omogućavati evropskim rasističkim krajnjim desnicama da nas uvuku u jedan sve više neprijateljski odgovor na humanitarnu krizu? Da li su to vrijednosti koje smo odlučili da nas trebaju sada definirati?

Širom Evrope – sa izuzetkom Švedske – čini se da su zemlje koje imaju najniži nivo migracije one u kojima su anti-imigrantske stranke bolje zastupljene u parlamentu.

Čisto neznanje podstiče ovakav stav – a ipak, umjesto osporavanja ovih pogleda, političari navode na njih.

Dok se grade zidovi oko granica “Tvrđave Evropa”, oni blokiraju našu sposobnost da vidimo veze između naše politike i ljudi koji žive izvan naših utvrđenih granica.

Čini se da kada je Zapad govorio o slobodnom tržištu i globalizaciji, da je to bilo namijenjeno samo kao jednosmjerna ulica: Mi smo dobili jeftinu robu i nasilno otvorili tržišta, dok su u zemljama u razvoju procvjetale slomljene ekonomije, korumpirane vlasti i propale države.

Kada razgovaramo o stvaranju stabilnosti i sigurnosti, mi mislimo samo za nas – ne za one u zemljama čije represivne diktature mi podržavamo i opremamo sa sve efikasnijim naoružanjima.

A kada smo insistirali na vojnim “intervencijama” u Iraku, Afganistanu ili u Libiji, bili smo humanitarni i oslobađajući, nismo planirali ili čak razmišljali o posljedicama; stravičnim posljedicama koje mogu uslijediti.

U međuvremenu, ako je neoliberalna politika stvorila zapanjujuću nejednakost bogatstva, sigurnosti i mogućnosti, sada također formira našu reakciju na sve to.

Uostalom, to je logičan odgovor neoliberalizma – divljanje ekonomske ideologije koja stavlja profit ispred ljudi – da posmatraju očajničke migrante i izbjeglice kao neugodnosti za napredni kapitalizma: poremećaj u prolazu robe; smetnju protoku turizma.

To je obrazloženje racionalizacije „trke do dna“ koja je desetkovala tržišta zapošljavanja širom Evrope.

Djeluje da se dodatno fermentira prezir, jer su ljudi zabrinuti zbog nesigurnosti i nisko plaćenih poslova, zbog migranata koji dolaze kao radna snaga.

Pravi cilj obje grupe treba da bude poslodavac koji nastavlja da smanjuje plate, te vlada koja mu to omogućava.

Harajući, ideološki pokretač štednji je srušio životni standard širom Evrope, te desetkuje javne službe i blagostanje, uzrokujući zabrinutost nad resursima i pristup do njih.

Ljudi ne rizikuju smrt osim ako su očajni za život.

Ljudi obično ne odlučuju da nasilno napuste svoje domove sa porodicom, osim ako je to jedini izbor koji im je na raspolaganju. Umjesto da sanjaju o Europi, izbjeglice često žele da se vrate kući, čim budu mogli.

U izdržljivosti prilikom dugih, opasnih putovanja, u snalažljivim kapacitetima za opstanak, u hrabrosti i upornosti prilikom pokušaja prelaska granice, u upornosti stalne nade i životne snage suočavajući se sa nezamislivim nedaćama, ono što ljudi pokušavaju da dobiju od Evrope u više navrata nam je pokazalo ljudskost.

A ono što mi pokazujemo, već više puta, jeste da smo je izgubili.