Kroz male otoke Pacifika, Kina širi svoj program strane pomoći. U posljednjih deset godina, narodi Samoa u Vanuatu su dobili pomoć u vrijednosti od nekoliko stotina miliona. Kineska pomoć pomaže ovim zemljama da izgrade prijeko potrebnu infrastrukturu, od Nacionalnog Medicinskog centra u Samoi, vodenih cijevi u Cook Islands do studentskih domova u Goroka, Papua Nova Gvineja. Kina je pojačala svoj angažman u 2006, kada je održan prvi Forum za ekonomski razvoj i saradnju kinesko-pacifičkih otočkih zemalja, obećavajući povećana sredstva za osam zemalja s kojima ima diplomatske odnose. Ali primaoci kineske darežljivosti se počinju brinuti o rastu zaduženosti prema Pekingu, a tradicionalni donatori su zabrinuti da se njihov utjecaj u regiji smanjuje suočavajući se sa novim, velikodušnim konkurentom.
Međutim, problem je u tome što niko nikada nije pojasnio koliko pomoći Kina ustvari daje u ovu regiju, i u kojoj formi. Prikupljanje podataka i razmjena informacija sa kineskim agencijama je i dalje ograničeno. Pošto je većina pomoći vezana za kineske izvođače radova, vlade pacifičkih ostrva ne znaju uvijek koliki su troškovi finansiranja tih velikih projekata. To ponekad dovodi do precjenjivanja kineske pomoći od pacifičkih lidera koji žele da dobiju podršku nacije ili komentatora koji pogrešno interpretiraju svaku Kinesku aktivnost kao pomoć i također podiže sumnju o dugoročnim namjerama Pekinga.
Postoje mnogi razlozi zbog kojih postoji vrlo malo preciznih evidencija kineske strane pomoći: najkritičnije, Kina daje malo podataka o svom programu pomoći, a većina vlada pacifičkih otoka ne prijavljuju javno puni iznos pomoći koje dobijaju. Statistiku dodatno kompliciraju i javna obećanja o pomoći kineske vlade koja se, kao što je bio slučaj i sa drugim narodima, ne pretvore uvijek u prave projekte.
Zbog ovih razloga je Lowy Intitute pokrenuo projekt kojim će voditi račun o programu pomoći Kine prema Pacifiku. Mapiranje kineske pomoći u Pacifiku se oslanja na više od 500 izvora, uključujući budžete, tendersku dokumentaciju i vladine izjave, kao i intervjue i posjete. Rezultat je interaktivni pogled na aktivnosti kineske finansijske pomoći u regiji od 2006. pa nadalje, što je prvi put da su podaci o izvršenim kineskim projektima sistematski prikupljeni, ovjereni, analizirani i mapirani.
Kao rezultat ovih napora, moguće je izvući tri važna zaključka o kineskoj pomoći na Pacifiku. Prvo, na regionalnom nivou, istraživanja su potvrdila da je Kina sada značajan donator koji je jednak drugim tradicionalnim igračima kao što je Novi Zeland i na putu je da pretekne Japan kao donatora koji je treći po veličini na Pacifiku. Istraživanje također pokazuje da Australijska pomoć i dalje dominira u regionu, uprkos skoku kineskih sredstava. Od 2006. do 2013. godine, Australija je pružila šest puta više bilateralne pomoći u regiji u poređenju sa Kinom, u ukupnom iznosu od 6,8 milijardi dolara u odnosu na 1,06 milijardi dolara. Australija je najznačajniji eksterni akter za ovaj region i najvjerovatnije će se takvo stanje i nastaviti. Ako kineska pomoć i dalje bude rasla, posebno ako uspostavi odnose sa nekim od šest trenutnih partnera unutar pacifičkih ostrva Tajvana, može prestići SAD koji je drugi najveći donator u regiji u roku od nekoliko godina.
Drugi zaključak jeste da je važno procijeniti kinesku pomoć i sredstva i na državnom i na regionalnom nivou. U pojedinim zemljama, iznos od kineske pomoći sada predstavlja izazov iznosima koje distribuiraju tradicionalni partneri. Kina je sada najveći bilateralni donator u Fidžiju i drugi po veličini u Cook Islands, Papua Novoj Gvineji, Samoi i Tongi. Rast kineskih odnosa sa Fidžijem, na primjer, je izazvao posebnu konsternaciju. Za razliku od drugih partnera, Kina je zadržala čvrste veze sa vlastima Fidžija nakon državnog udara 2006. godine. Između 2006. i 2013. godine, Kina je obezbijedila 333 miliona dolara u bilateralnoj pomoći, čak i više nego Australija (252 miliona), a gotovo tri puta više od Japana (117 miliona). U Samoi i Tongu, suma kineske pomoći je druga, odmah poslije Australije.
Veličina programa pomoći Kine na regionalnom i individualnom nivou države postavlja pitanje da li će tradicionalni partneri i dalje postavljati regionalni razvoj dnevnog reda – barem u onoj mjeri u kojoj su navikli. Povećanje količine kineske pomoći može potencijalno dati veću pregovaračku moć vladama pacifičkih ostrva u pregovorima za pomoć u razvoju ili igrajući se partnerstva sa jednom ili drugom stranom, ili okretanjem prema Kini za finansiranje projekata koje drugi narodi ne žele finansirati.
Treći, a možda i najviše zabrinjavajući zaključak jeste da su koncesioni krediti postali dominantna osobina kineske pomoći prema Pacifiku. Prije 2006, Kina nije davala koncesione kredite u regiji, opredjeljujući se umjesto toga za grantove i beskamatne kredite koji su na kraju oprošteni ili su finansirali manje programe da se sa natječu s Tajvanom za regionalno priznanje. To je mnogo bolje odgovaralo zemljama s BDP-om u milionima umjesto milijardama, pošto veliki krediti mogu predstavljati značajan dio nacionalnih budžeta u regiji. Od 2006. godine, međutim, gotovo 80 posto kineske pomoći u regiji je u obliku koncesionalnih kredita. Sa pregovorima koji su u toku za još mnogo novih kredita za finansiranje projekata, kao što je kanalizacijski projekt za grad Kokopo u Papua Novoj Gvineji i izgradnja puteva u Tanna, Vanuatu, to će i dalje biti ključna karakteristika kineske pomoći regiji u narednim godinama.
Mnoge pacifičke vlade su greškom pretpostavile da bi koncesioni krediti bili na kraju zaboravljeni, pošto sve zemlje u regiji nemaju kapacitet da ih vrate. Veće ekonomije kao što su Fidži i Papua Nova Gvineja mogu vjerojatno omogućiti otplate, iako i dalje postoji zabrinutost zbog preterano naduvanih troškova kredita za finansiranje projekata u tim više razvijenim zemljama.
U manjim ekonomijama kao što su Samoa, Tonga i Vanuatu, međutim, veliki kineski krediti mogu predstavljati značajan teret za budžet. Vanjski dug Tonga, na primer, je trenutno na 44 posto BDP-a. Koncesioni krediti iz Kine čine 65 posto duga nacije, i biće teško da Tongo ispuni svoje obaveze prema Kini. Uprkos uvertirama u Pekingu na visokom nivou, bivši tonganški premijer Lord Tu'ivakano je bio neuspješan u tome da ove kredite pretvori u grantove. Otplata jednog kredit koja treba da počne u 2013-14 bi činila više od 17 posto prihoda vlade. Kina je nedavno pristala da odgodi otplatu za pet godina, ali originalni rok od 20 godina otplate kredita se time ne mijenja, što znači da će godišnje otplate biti veće kada počnu u 2018-19. Zajednice pacifičkih otoka se pitaju što će se dogoditi ako ne budu mogle otplaćivati dugove.
Kineska sredstva, međutim, ne treba gledati kao potpuno lošu stvar. Kineska pomoć pomaže da ove zemlje grade škole i ceste. Kina također šalje doktore i poljoprivredne stručnjake u ovu regiju. Postoje načini da Kina može poboljšati svoj pristup za pomoć u Pacifiku, a postoje i znaci da to ustvari i počinje da se dešava: Kina sve više prisustvuje sastancima sa razvojnim partnerima i sve više zapošljava lokalne radnike na nekim gradilištima. U Cook Islands, na primjer, Kina prisustvuje sastancima sa razvojnim partnerima i daje grant pomoći za prioritetne projekte, a financije su usklađene sa budžetom te nacije. I na Fidžiju, lokalni radnici se zapošljavaju na cestovnim projektima, što je povećalo lokalno zapošljavanje.
Kina treba da bude transparentnija o tome koliko daje, kome i u kojem obliku. Nadajmo se, jasnoća će pomoći da vlade pacifičkih otoka i drugi razvojni partneri odluče o tome gdje i kako bi se najbolje uključili sa Kinom u regiji, a to je upravo ono što Mapiranje kineske pomoći u pacifiku nastoji postići.
Komentari na članak