Evropska monetarna unija guši Grčku

Dok Grčka uređuje svoj treći paket spasa u posljednjih pet godina, njen parlament ponovo postaje dodatak od trojke Europske komisije, Međunarodnog monetarnog fonda i Europske centralne banke.

Kao što je već poznato, njemačka kancelarka Angela Merkel i njen ministar financija, Wolfgang Schaeuble, su “ucijenili” Grčku na Euro samitu 12. jula da prihvati ponižavajući sporazum za novi paket pomoći ili izađe iz eurozone.

Zaista, grčki premijer Alexis Tsipras je bio izložen psihološkom “gušenju u vodi”, kao što je to jedan zvaničnik EU istakao, tako da je termin “ucjene” vjerojatno poprilično blag.

Novi paket pomoći, daleko oštriji nego prethodna dva, sastoji se od nove recesije ekonomskih mjera, uključujući i stopu PDV-a i nova povećanja poreza, dodatna penziona smanjenja, nove reforme na liberalizaciji svih “zatvorenih zanimanja”, te od zahtjeva za izvlačenje kapitala od države kojim se trebaju osigurati isplate dugova.

Sva državna imovina (javna dobra, komunalne usluge, luke, zračne luke, itd) će biti prebačena u poseban fond pod nadzorom EU.

Novi sporazum za paket pomoći ne spominje olakšanje duga, čime se osigurava da će nivo grčkog duga nastaviti da raste.

Drugim riječima, Njemačka, kao novi hegemon Europe, tretira Grčku kao dužničku koloniju, a EU  polako ekonomski davi Grčku.

Pozicija Njemačke otkriva da je EU nedemokratska, niti joj je stalo do solidarnosti, dostojanstva i dobrobiti za ljude.

Zapravo, kakav je ustvari  sindikat eurozone kada je osnovni cilj njihovog vođe da kazni narod za ljevičarski izbor, čak i ako ima potpuno nesposobnu vladu?

Kakva je to unija ako omogućava bankama da budu spašene na račun čitavog naroda, a sa druge strane odbija da razmotri mogućnost olakšanja duga?

Današnji njemački lideri izgleda da imaju vrlo kratko pamćenje.

Njemačka je bila najgora dužnička nacija prošlog stoljeća.

Default zemlje u 1930. je blijed u odnosu na dužničke probleme koje Grčka danas doživljava.

Nakon Drugog svjetskog rata, vanjski dug Njemačke je u velikoj mjeri otkazan sporazumom iz 1953. godine u Londonu.

Ali, kao novi evropski hegemon, Njemačka preferira zadržati Grčku kao pravnu državu u ropskom stanju.

Ipak, postavlja se pitanje zašto Grčka nije izašla iz pregovora i prihvatila efekte Grexita, pogotovo jer su se mogli utvrditi uslovi predviđeni za uredan izlazak iz eurozone?

Postoje dvije međusobno povezane dimenzije koje objašnjavaju zašto se Tsipras odlučio za potpunu kapitulaciju umjesto Grexita.

Jedna dimenzija jeste da je na čelu vlade Syriza, koja je u suštini pro-europska, lijeva reformistička stranka, koja je samo nekoliko centimetara udaljena od tradicionalnih evropskih socijaldemokratskih stranaka.

Druga dimenzija jeste da se grčki narod jednostavno plaši prelaska iz eura u nacionalnu valutu.

Razlog zbog kojeg se većina Grka plaši života izvan eura ima i psihološko i ekonomsko objašnjenje.

Psihološko objašnjenje ima veze sa njihovom kulturnom nesigurnošću.

Geografski, Grčka pripada Zapadu, ali su mentalitet i navike većine Grka mnogo više povezani sa Istokom.

Grčka nikada nije iskusila evropske pokrete, kao što su renesansa, prosvetiteljstvo i industrijska revolucija, a njihova kompletna administrativna struktura, pa čak i sistem naplate poreza, predstavljaju ostatke iz doba Otomanskog carstva.

Ekonomsko objašnjenje ima veze sa običnom nesigurnošću, ako ne i sa potpunim neznanjem, o prednostima i manama sudjelovanje Grčke u Europskoj monetarnoj uniji.

Grčka nikada nije bila sposobna da se pridruži eurozoni, a njeno sudjelovanje u EU je bila velika i nečuvena katastrofa.

Grčka konkurentnost je naglo opala nakon usvajanja eura, iako je ekonomija doživjela prilično snažan godišnji rast stope između 2001. i 2007. godine.

Međutim, to je bilo zbog teškog zaduživanja na račun dostupnosti jeftinih kredita i širenja raznih finansijskih mjehurića u ekonomiji.

Naravno, sve se počelo razotkrivati kada je globalna finansijska kriza zakucala na vrata Grčke u 2008. godini.

Privreda je ušla u recesiju krajem 2008. i početkom 2009. godine, a grčka dužnička kriza je eksplodirala početkom 2010. godine.

Dok režim u eurozoni ne pokazuje znake opuštanja unutar njenog odnosa prema štednjama ili nastavljanja sa uvođenjem demokratskog oblika vladavine, Grčkoj i ostatku perifernih zemalja bi bilo mnogo bolje izvan eurozone od preostalih članova monetarne unije, koji profitiraju sa asimetrijom i akumulacijom viškova jake ekonomije na račun onih slabih.

Kako sada stvari stoje, eurozona je sposobna samo za jake, visoko konkurentne ekonomije, a zemlje poput Grčke, Portugala i Španije, između ostalih, se suočavaju sa prirodnim nedostatcima.

Grčka i druge zemlje na periferiji eurozone trebaju uvoditi štednje kako bi suvereno vladali u ekonomskim politikama u decenijama koje dolaze.

Naravno, može doći dan kada se eurozona pretvori u fiskalnu i političku uniju.

Ali moglo bi proći dosta vremena od sada, a na duge staze smo svi još uvijek mrtvi.