Prema riječima britanskog premijera Davida Camerona, “rojevi migranata” plaše turiste, nakon nihovog putovanja da pređu Mediteran, a zatim pokušaju da prođu kroz Eurotunnel – posljednju prepreku između njih i njihove nove nade za ispunjenim životom u Britaniji.
On je dodao da se njihovi putevi moraju demontirati “dok se pokušavaju stabilizirati zemlje iz kojih dolaze.”
Ova pozicija je pojačana u Velikoj Britaniji od strane ministra unutrašnjih poslova Therese May, koja spominje nužnost povratka imigranata u zapadnu Afriku i pomoć snagama na terenu u Calaisu da bi se zaustavilo njihovo krijumčenje.
Ovo je još jednom istaknuto u pismu koje je objavila sa svojim francuskim kolegom, ministrom unutrašnjih poslova, Bernard Kaznev u The Sunday Telegraph.
U njemu su predložili kako je trenutno stanje globalni i evropski fenomen, teret koji u suštini dijeli sve članice EU, dok imigranti moraju da shvate da da europski narodi nisu zlatna mjesta.
Ovo, naravno, previđa činjenicu da je život na Zapadu daleko sigurniji od života u drugim dijelovima svijeta.
Kao što je novinar Daniel Trilling napisao “Ovi ljudi žive živote koje većina britanskih stanovnika ne mogu ni zamisliti”.
Teret odgovornosti
A kada je u pitanju politika povratka, nacije sa visokim imigracijskim fluksom, kao što je Italija, pokazale su se neuspješnim.
Obično, migranti nemaju dokumentaciju, pa čak i više vole da “nemaju nikakav identitet” – pa gdje bi se onda trebali vratiti?
Nema naznaka da će situacija biti drugačija na francusko-britanskoj granici.
Sve ovo govori da sprečavanje krijumčara i trgovine migranata, te pomaganje zemljama porijekla i podrška njihovim stanovnicima nije ništa drugo nego politička propaganda.
Nedvojbeno, zapadni angažman u mnogim od tih naroda češće djeluje kao destabilizirajući faktor umjesto da zapravo pomaže.
Mnogi ljudi koji danas dolaze iz Mediterana i jugoistočne Evrope su, u stvari, iz Afganistana, Iraka i Sirije – mjesta na koja zapadna politika negativno utiče.
Da ne spominjemo one koje bježe iz haosa mnogih afričkih zemalja i dugotrajne posljedice europskog kolonijalizma.
Ali ove izjave visokih političara pokazuju kako nacionalizam i značaj nacionalnih država raste u EU i dobija konsenzus u javnim raspravama.
A ovim raspravama u osnovi dominiraju desničarske teme.
Izolacionizam je legitimna politika za neke od britanskih konzervativaca.
Za njih, bogatstvo njihove zemlje mora biti rezervisano za vlastito stanovništvo.
Na primjer, britanski ministar vanjskih poslova Philip Hammond je nazvao ova raseljena ljudska bića “pljačkaškim” ljudima koji bi potencijalno mogli narušiti životni standard u Evropi.
Ova politika isključenja, ipak, odgovara nekim od nedavnih i dugoročnih interesa nacionalnih građana, na primjer, državi blagostanja, stanovanju, lokalnom identiteti i nacionalnim tradicijama.
Svi smo svjesni kako će (de)kolonizacija i globalizacija doprinijeli mijenjanju zapadne zajednice, kao i preformuliranju ravnotežu između nacionalnih i globalnih sila sa uticajem na neke slojeve evropskih društava, a posebno, bijele radničke klase.
Ekonomska kriza je dodatno podigla pomenute strahove stanovništva, uključujući i povećanje nezaposlenosti u nekim područjima, te za implementaciju, a ponekad i potpuni nedostatak solidarnosti među ljudima i narodima, kao što je istaknuto u Grčkoj.
Evroskeptična propaganda
Cameron i drugi jednostavno igraju svoju ulogu u ovoj igri, iskorištavajući popularno mišljenje i dajući glas za nacionaliste koji su najaktivniji u svojim strankama.
Naravno, u britanskom kontekstu, uspon za nezavisnost stranke Ujedinjenog Kraljevstva i euroskeptična propaganda nekih medija su ojačali viziju nacionalnog života i međunarodne politike.
Ovaj trend se može vidjeti širom Evrope. Čak i u Italiji, postoje političke tenzije u vezi ekstremnih političara.
Generalni sekretar talijanske Biskupske konferencije, biskup Nunzio Galantino, upozorio je na “šačicu jeftinih torbara koji su spremni da kažu izuzetno prazne stvari samo da bi dobili glas”.
Francuska, još jedan značajan igrač u EU, nije u boljoj poziciji.
Bernard Cazeneuve, francuski ministar unutrašnjih poslova, bi da šalje migrante natrag u Ventimigliju, i općenito u Italiju, jasno navodeći da za njih nema mjesta u Francuskoj.
Na francuskoj strani, ova priča dokazuje kako ljevičari i socijalisti, širom Evrope, često nisu u mogućnosti ponuditi politiku koja pruža pravu alternativu.
Čak i ekonomski, ne postoje ogromne različitosti između Europskog desnog centra i većine tradicionalne ljevice, s obzirom na prihvaćanje potonje neoliberalne štednje.
Ove desničarske stranke, već godinama, oblikuju mainstream politiku u vezi imigracije i diskusija o državljanstvu i pripadnosti.
Međutim, njihove predložene političke strategije su se u prošlosti pokazale pogrešnim. Čak i strateško korištenje krajnje desne strane je proizvelo niz negativnih ishoda.
Na primjer, tijekom 1980-ih, francusko socijalističko rukovodstvo je imalo za cilj da potkopaju Gaullizam.
Dali su Nacionalnom frontu pristup televizijskom sistemu, pružajući im ogromnu publiku.
Ovo im je omogućilo da otvoreno i intenzivno šire svoju propagandu i dozvoljeno im da se pripreme za izborne rezultate.
Vjerovanje u opasnost imigracije se nije pojavilo niotkuda, niti je popularisano isključivo od strane krajnje desnice.
Povijesni trend
U prošlosti, neke vlade su pristupale problemu imigracija sa ekonomskog aspekta, te su smatrale da su potencijalno društveno destabilizirajuće.
Konzervativci u nekim evropskih zemalja, uključujući i Francusku krajem 1960-ih i 1970-ih, i Veliku Britaniju, dok su se bavili rasprostranjenim strahom od nekontroliranih migracija iz Commonwealth-a, otišli su tako daleko da su u suštini provodili legitimizaciju anti-imigracije na političkom planu.
Novinari su dodatno ubrizgavali nejasnoće i osjetljive parole koje su, s vremena na vreme, zabrinjavale javno mnjenje i služile za dehumanizaciju imigranata.
Dakle, čak i ako skoro niko ne želi da ovi ljudi budu okupljeni oko britanske granice, ovo nisu nove teme.
Ipak, to se pojavljuje kao posebno zabrinjavajuće u ovoj fazi evropskih integracija i međunarodne politike.
Članstvo u EU predstavlja slabo pitanje u nekim krugovima, te za neke evropske ekonomske politike je ono manje popularno nego što je ikada bilo, dok je siromaštvo u porastu, a Bliski Istok u fazi sukoba.
Rješenje ovog kompleksa situacija ima više značajki.
Trebalo bi da postoji jednaka redistribucija imigranata i izbjeglica širom zemalja članica EU, povećanje investicija u njihovoj integraciji, imati u EU snažno subvencionirane narode koji bi bili uključeni u spašavanje imigranata, te svrsishodno izbjegavanje retorike koja podržava podjele i rađanje ekstremizma.
Ali, dok Europa ne nauči da se ponaša kao jedan akter i dok ne počne da njeguje solidarnost između svojih naroda, to se neće desiti – naprotiv, ove štetne podjele i nacionalističke tendencije će cvjetati.
Stavovi izraženi u ovom članku su
Komentari na članak