Beograd insistira da posjeta srbijanskog premijera u Vašington, zajedno sa diskusijama koje su vezane za gas, bi trebala da ojača saradnju sa SAD-om, a ne da distancira Srbiju od Rusije. Da li Moskva treba biti zabrinuta?
Izvorno, srbijanski premijer Aleksandar Vučić planira da posjeti SAD u jesen ove godine. Ali nešto se desilo – konkretno, odbijanje predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da se povinuje naredbi Washingtona i poveća sankcije protiv ruske proslave Dana pobjede i 70. godišnjice pobjede nad fašizmom.
Doslovno nekoliko sati nakon što je Nikolić najavio svoju namjeru da prisustvuje VE paradi u Moskvi, Europa je počela da šalje signale Washingtonu u vezi nastojanja Rusije da “Putinizira“ Srbiju vršeći nepotreban pritisak na Beograd.
Washington je ovo shvatio kao znak produbljivanja ruskih i srbijanskih odnosa, što je, sa njihove tačke gledišta, zabrinjavajući trend. Nakon toga su pozvali mladog premijera da ubrza svoju posjetu Washingtonu kako bi objasnio šta se nalazi iza Nikolićeve simbolične geste i kako bi dao garanciju da historijsko kulturne veze sa kojima su još uvijek prožeti rusko-srpski odnosi neće ništa značiti za pomak Beograda ka euro-integracijama.
Vučić je morao dokazati, naravno, da je Washington napravio pravi izbor u imenovanju svoga “najboljeg dječaka” na Balkanu. Dakle, on je napravio jedini potez koji bi bio lako razumljiv za SAD i koji bi osujetio Rusiju: u intervjuu za Associated Press prije posjete, Vučić je rekao da Srbija namjerava da učestvuje u američkom cjevovodu koji će donijeti gas u Evropu iz Azerbejdžana , umjesto da učestvuje u novom projektu koji će donijeti ruski gas na Balkan kroz Tursku.
“Mi smo spremni da diversifikujemo izvore plina za Srbiju, što je također vrlo važno za naše američke prijatelje”, rekao je Vučić.
Za ljude koji su pratili međunarodnu politiku prilično dugo vremena, ovo priznanje je možda zvučalo čudno, i još čudnije za Ruse, ali ne i za mene.
Ja sam izvještavao iz različitih dijelova bivše Jugoslavije još od tragedije bosanskog grada Mostara, koji je bio gotovo sravnjen sa zemljom 1993. godine, ali najviše poučno iskustvo je bio moj zadatak u Kosovu, šest godina kasnije. Stigli smo u Beogradu baš na vreme da svjedočimo uticaju vazdušnih udara NATO-a protiv Jugoslavije, pokrenut u znak odmazde za odbijanje Srbije da potpiše mirovni plan sa Kosovom.
“Više od 20.000 laserski ili satelitski vođenog oružja je pokrenuto i preko 79.000 tona eksploziva je palo, uključujući i 152 kontejnera sa 35,450 kasetnih bombi, termo-vizualnog i grafitnog oružja, koje je zabranjeno u skladu sa međunarodnim konvencijama”, izvijestio je International Action Center.
Kasnije, NATO je priznao bombardovanja civilnih ciljeva, pravdajući to ili kao “greškama” ili od suštinskog značaja za uništenje vojske Jugoslavije. Od 24. marta do 11. juna 1999. ubijeno je najmanje 1.000 civila, više od 800 je prijavljeno kao nestali, a više od 6.000 je zadobilo teške povrede. Hiljade jugoslovenske “djece su bile žrtve prskanje kasetnih bombi, sa odloženim efektima, a žrtve će se nastaviti pojavljivati sve dok svi parkovi, igrališta i otvoreni prostori ne budu očišćeni od preostalih neeksplodiranih bombi koje su razbacane širom Jugoslavije,” rekao je IAC. Ovdje se ne spominju bojeve glave sa osiromašenim uranom koje su testirane od strane NATO-a na Srbima. U ta tri mjeseca, UNHCR je prijavio 400.000 izbjeglica.
Konačno, nakon rata na Kosovu, kolona od oko 30 ruskih oklopnih vozila koja je prevozila 250 ruskih vojnika, koji su bili dio međunarodnih mirovnih snaga u Bosni, se preselila u Srbiju i 12. juna 1999. godine Rusi su okupirali međunarodnu zračnu luku u Prištini.
Taj potez je dio iskrenih napora da se spase od masakriranja stotine Srba na Kosovu, a to je izazvalo napeto stanje između kontingenta NATO-a i ruskih snaga u odnosu na aerodrom. Sve se riješilo mirnim putem, iako je Moskva morala da izvrši ozbiljne ustupke u zamjenu za svoje simpatije prema Srbima. Ruski službenici, koji su ostali raspoređeni u Prištini naredne četiri godine, su me odveli na večeru u jednu od albanskih gostionica.
“Zašto ignorirati našu srbijansku braću?”, pitao sam.
“Sačekaj dok ih bolje upoznaš”, došao je odgovor.
Kada se pojavila ova ideja srbijanskog i ruskog bratstva? Ove dvije zemlje dijele pravoslavnu vjeru i zajedničku slavensku kulturu koja ih je učinila tradicionalnim saveznicima godinama, a ovakva kulturna veza ih još uvijek drži zajedno. Međutim, ispitivanje stoljetnih ruskih i srpskih odnosa, a posebno njihove veze u zadnjih sto godina, pokazuje instrumentalnu prirodu njihovog odnosa, umjesto neku primitivnu kulturnu samilost.
Za vrijeme dva svjetska rata, Rusija je služila kao čuvar srpske nezavisnosti i samostalnosti. Međutim, iako su možda koristili retoriku pan-slavenstva, ono što je Rusiju stvarno zanimalo jeste jačanje sigurnosti svojih granica i očuvanje ravnoteže moći između imperija, što bi moglo biti uzurpirano sa srbijanskom smanjenom pozicijom u Europi. Usput, u mirno doba, između dva svjetska rata i za vrijeme Hladnog rata, odnosi između Jugoslavije i SSSR-a su bili poprilično mlaki. Oni jesu sarađivali oko nekih pitanja, ali Beograd je ostao nesvrstan. Ustvari, čak i za sovjetske turiste koji idu u inozemstvo, Jugoslavija je smatrana “kapitalističkom” zemljom.
U 1990-im, nakon raspada Sovjetskog Saveza, kao i jugoslovenske federacije, ideja ruskih i srpskih prirodnih veza se ponovo pojavila. U krizi iz 1999. godine, Rusija je diplomatski, pa čak i vojno, pokušala da zaštiti Srbiju od akcija SAD-a i NATO-a u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Ali ovih dana to se svijetu predstavlja kao dio nacionalističkog narativa Moskve, koji se sada koristi da bi se opravdalo to što Srbija okreće leđa Kremlju u trenutnoj krizi.
U jeku reakcije Putina prema dramatičnim događajima u Ukrajini, u trendu su diskusije o opasnom oživljavanju ruskog nacionalizma i ruske pravoslavne crkve. Napori Rusije da se vrati u svoje povijesno mjesto koje joj pripada u Evropi se danas posmatra kao oživljavanje ruskog carstva. Izgleda da nikome nije stalo da u stvarnosti geopolitičke ambicije Rusije nisu vodile Putina da utiče na Srbiju, onoliko koliko je to bio slučaj u povijesti. Već više od godinu dana, u Briselu, putem medija i političara, pokušavalo se uvjeriti Srbiju da se pridruži sankcijama protiv Rusije. Međutim, na oklijevanje Beograda da zauzme strane po pitanju Ukrajine se nije dobro gledalo sa Zapada.
Ali nedavni trend u radnim odnosima Srbije i sa Rusijom i sa EU pokazuje da se moderni politički odnosi posmatraju u instrumentalnom, a ne etičkom smislu. U osvit Parade Pobede na Crvenom trgu, debakla gasovoda Južni tok, Putinove posjete Beogradu i povećanja poziva za Srbiju da podrži neku stranu u Ukrajini, čini se da Srbija nastavlja svoju tradiciju pokušaja da stoji između Istoka i Zapada, kao i između velikih sila.
Srbija teži da iskoristi sve mogućnosti koje može dobiti time što jednostavno ne radi ni protiv Rusije niti protiv EU. Srbija je u početku odbila da se pridruži zapadnim sankcijama protiv Rusije, ali onda je odbila da učestvuje u ruskom projektu naftovoda u južnoj Europi. Beograd je otvoreno izjavio da su dobri odnosi sa Washingtonom važni za Srbiju u okviru njihovog puta ka EU.
Da, Rusija i Srbija imaju drevnu međusobnu naklonost, a njihove kulturne sličnosti vode ove države prema prijateljskim odnosima. Ali ispitivanje rusko-srbijanskih odnosa u instrumentalnom svjetlu će dovesti do manje pogrešnih pokušaja da se izgradi vanjska politika na historijskim zabludama. Rusko-srbijanski odnosi mogu biti problematični za budućnost Srbije koja je orijentisana prema EU. Ali vlastiti srbijanski narod će na kraju odrediti svoj izbor, umjesto bilo kakve predodređene kulturne teleologije koja gura Beograd prema Briselu.
Izvor: RT / APA.ba
Autor: APA.ba
Komentari na članak