Svaki put kad neko pretpostavi da je Bliskom istoku suđeno da se oporavi od zla nakon što zemlja dođe do dna, ono pređe sa jedne na drugu zemlju, kao što je Irak, Sirija, Jemen, Libija, Egipat, Sudan, itd.
I svaki put kad neko misli da su supersile dužne da uče iz svojih fatalnih propusta i promijene kurs kako bi izbjegli one iste kratkovidne strategije koje dovode do istih neuspjeha, oni su duplo manje u pravu.
I svaki put kad neko pomisli da je sve čuo i da ne postoji apsolutno ništa što bi se moglo reći a da bude možda iznenađujuće, suočava se sa govorom zamjenika američkog državnog sekretara Anthony Blinken koji je održao ove nedelje u Parizu pred okupljenom koalicijom od 24 člana, koalicijom protiv ISIL-a.
Mi “pobjeđujemo”, rekao je. Strategija “djeluje” protiv ISIL-a u Siriji i Iraku, “politički i vojno”. Stoga, SAD će udvostručiti napore; poslati će više oružja vladi Haidera al-Abbadija koju podržava Iran i pokrenuti više zračnih udara.
Nije mi jasno zašto barem Obamina administracija neće priznati ono što je očigledno: Uprkos globalnoj kampanji protiv njega, ISIL jača, utvrđuje se i širi.
Da li je to javno poziranje? Ili, još gore, da li je to samoobmana?
Irak i Sirija se ističu po strahotama, razaranjima i smrti koje su nanijeli sami sebi sa vlastitim režimima ili zbog strane intervencije. Nije slučajnost da su ta dva susjeda danas veliki uvoznici i izvoznici krvavog ekstremizma.
Represije režima – krvave i sektaške – su stvorile uvjete da odgajaju, motivišu i jačaju ekstremističke grupe kao što je ISIL, i otvorile put prema ujedinjenju dva rata u jedan krvavi i dugotrajni “građanski rat” u cijeloj Mezopotamiji.
Kao najgori među stotinama “građanskih ratova” u proteklim stoljećima, ovo se razvilo u brutalni, nemilosrdni i vjerski rat sa zastrašujućim dugoročnim posljedicama.
I kao što postoji ta dugotrajnost među građanskim ratovima, ovaj je pustio korijene toliko duboko da će ga biti nemoguće zaustaviti u bliskoj budućnosti.
Okvirna demonizacija i dehumanizacija opravdava korištenje svih vrsta nasilja rečenicom “ili sa nama ili protiv nas”. Baš kao što pozivanje na svetost opravdava svaku radnju sa riječima “cilj opravdava sredstvo”.
U tom procesu, moralno tkivo tih drevnih civilizacija je uništeno, zajedno sa njihovom drevnom baštinom. Sve prolazi, sve je dozvoljeno i ništa nije šokantno.
U korist ovome govori i činjenica da na dan kada su Blinken i njegovi koalicijski partneri hvalili svoje strateške uspjeha, ISIL je bio zauzet bombardovanjem raznih vojnih ciljeva u Anbaru, napadanjem Aleppoa u Siriji, i preuzimanjem libijskog grada Sirta.
ISIL izvlači koristi od raspada krhke države, sloma njihovih bankrotiranih režima i implozije njihovih društava.
ISIL također koristi to što nasilje postaje nova norma na Bliskom istoku. Nakon miliona žrtava, broj raste eksponencijalno pa će se bezbroj ljudi upoznati sa sličnom sudbinom.
I također, ono što je većina primjetila, ISIL ima koristi od prošlih grešaka Washingtona i sadašnjih neuspjeha u Iraku (i Siriji, itd). Da li Obamina administracija stvarno smatra da će rakete i milicija koju podržava mulla pobjediti ISIL – kada su, u stvari, oni njegov raison d ‘etre kojih ih održava u životu i aktivnosti?
Ako je uspon Islamske države Iraka i Levanta i njene kontrole nad ogromnom teritorijom na istoku Sirije i zapadno od Iraka bio šokantan, on nije trebao da bude iznenađenje.
Kada je zasjenio al-Kaidu i establirao se kao novi halifat sa fiksnom adresom u kolijevci svjetske civilizacije, ISIL je postao novi magnat za vjerski ekstremizam.
U vrlo kratkom vremenu, ISIL je počeo da širi svoju vlast i kultivira nove lojaliste širom svijeta i prihvaća nove saveze sa raznim ekstremističkim grupama u Aziji i Africi, uključujući i one koje su nekada obećavale svoju vjernost Al-Kaidi.
Bez sumnje je zbunjujuće vidjeti kako je nasilna grupa čiji je uzor islamska tradicija 7. stoljeća, dobila takvu podršku čak i unutar najnevjerovatnijih mjesta kao što su Belgija ili Tunis i proširila svoj brend u dalekim zemljama kao što su Libija i Nigerija.
Ali to ne znači, kao što Blinken tvrdi, da ISIL “ne stoji ni za šta i ovisi o ljudima koji će pasti na bilo šta”.
U regiji nestabilnosti, nesigurnosti i haosu, ISIL je nepogrešivo postojan i jasan. On se zalaže za jasnoću doktrine (strahovito nasilan džihad), misiju (borba sa nevjernicima, hereticima, otpadnicima i tako dalje), i jasnoću cilja (uspostavljanje halifata širom muslimanskog svijeta).
S druge strane, njegovi neprijatelji su podijeljeni, nemaju takve jasne vizije i misije, uključujući i Sjedinjene Države.
Iz svih ovih razloga, ja ne dijelim optimizam Obamine administracije. U ovim mračnim vremenima, optimizam podrazumijeva veliku dozu miopije, naivnosti ili cinizma.
Ja ne mogu da vidim kako više bombaških napada ili naoružavanje sektaških snaga pomaže ovom problemu, osim ako je Washingtonu u redu da žrtvuje Irak i Siriju kako bi pobijedio ISIL. To nije samo kriminalno; to je idiotski. (Kao što je mudrac jednom rekao, suludo je ponavljati jednu te istu stvar iznova i iznova i očekivati različite rezultate.)
Washington, Moskva i njihovi saveznici moraju shvatiti da će sve duži i krvaviji sukob u Mezopotamiji imati velike povratne posljedice i teške globalne implikacije. I oni moraju istinski prihvatiti političko rješenje kao put za naprijed.
Naglašavam sve to zbog Iračana i Sirijaca, kao i bezbroj drugih prije njih, koji su pokazali da nisu u stanju da obustave svoje građanske ratove, bez vjerodostojnog vanjskog posredovanja.
Paradoksalno, one neodgovorne vlasti koje su se dugo petljale oko Iraka i Sirije će se pokazati neophodnim da dovedu do nacionalnog pomirenja.
Izvor: AlJazeera / APA.ba
Autor: Marwan Bishara
Komentari na članak